Brinemo da vaša
djeca budu sretna

i kada niste s njima

Novosti /

ZAKON O DADILJAMA, RODITELJI I DADILJE - KOMENTAR


Komentar na trenutnu situaciju u kojoj su se našli roditelji i dadilje.

                Prošlo je osam mjeseci od stupanja na snagu Zakona o dadiljama koji regulira „djelatnost dadilje“. Do današnjeg dana u Hrvatskoj su aktivna tri obrta (dva u Zagrebačkoj županiji i jedan u Koprivničko-križevačkoj županiji). Sve tri dadilje ga godinama obavljaju u svom stambenom prostoru, tj. u kući, gdje žive zajedno sa svojom obitelji. Kapaciteti ovih obrta su popunjeni.

                Stručnjaci se slažu da je za djecu, osobito onu do 3 godine, boravak u manjoj grupi djece i u uvjetima koji najbliže odgovaraju onima u obitelji, najpovoljniji za njihov razvoj.

                U Hrvatskoj se skrb o djeci u domu dadilje razvijala prirodnim putem, prije svega zbog potreba roditelja. Prisutna je desetljećima, a praksa osoba koje se bave ovim poslom u našoj zemlji  je identična praksi njihovih kolegica bilo gdje u svijetu.

                Na žalost, to ne možemo reći za trenutnu zakonsku regulativu koja u Hrvatskoj odudara od one u svijetu u najbitnijim elementima. Dvije osnovne značajke ove skrbi su: njezino odvijanje isključivo u stambenom prostoru dadilje, te da je vid društvene skrbi o djeci. Svi zakonski propisi za ovu djelatnost bi se trebali temeljiti na ove dvije činjenice. Zakon o dadiljama to nije u potpunosti prepoznao. Miješanjem stambenog prostora dadilje, poslovnog prostora i stambenog prostora roditelja u istom zakonu dodatno je zbunio dadilje, roditelje i javnost. Zbog toga, kao i nerazumjevanja funkcioniranja ovog vida skrbi od strane mjerodavnih institucija i lokalne samouprave dolazi do problema pri provođenju ovog Zakona u praksi. Zadaća je naizgled bila jednostavna: imamo praksu dadilja koja je na svijetskoj razini i trebalo ju je samo staviti u zakonski okvir poštujući pravila struke i dobru zakonsku praksu drugih zemalja. No hrvatsko zakonodavstvo uopće nije zanimalo niti jedno niti drugo – izmišljali su toplu vodu.

 

Što u sadašnjoj situaciji može učiniti roditelj koji nema kamo smjestiti svoje dijete dok radi?

                Važno je razumijeti da se u Hrvatskoj naziv „dadilja“ koristi za dva zanimanja koja se odvijaju kroz dvije djelatnosti. Dadilje mogu raditi u vašem domu ili mogu u svom domu obavljati djelatnost putem obrta.

                Roditelj čije dijete nije dobilo mjesto u jaslicama ili vrtiću, nema u svom mjestu tih ustanova ili mogućnost baka servisa nalazi se danas u neobranom grožđu. Može birati između zapošljavanja dadilje u svom stambenom prostoru ili odvoditi dijete kod dadilje.

                Prvo treba pronaći dadilju.  U tu svrhu roditelji se već „tradicionalno“ raspituju kod prijatelja, u susjedstvu, na portalima, putem facbook-a ili ponekad angažiraju agencije za posredovanje u zapošljavanju. No, u Hrvatskoj još uvijek nema pravih profesionalnih agencija za dadilje.

                 Želi li roditelj legalno zaposliti dadilju kod sebe to može tako da s dadiljom sklopi ugovor o radu, kao jedna fizička osoba s drugom. To podrazumjeva plaćanje doprinosa za dadilju. Primjera radi, u Zagrebu se neto cijena za devetosatnu skrb za jedno dijete u domu roditelja kreće između 3000 do 4000 kn, ovisno o dadiljinom iskustvu, kvalifikacijama i zahtjevima roditelja. Sklapanje ugovora i plaćanje doprinosa bi tu cijenu podiglo minimalno za 1500 kn, što za većinu roditelja predstavlja nedostižnu sumu. Jedno od rješenja bi bilo sufinanciranje tog vida skrbi roditeljima od strane lokalne samouprave prema dohodovnom cenzusu. Zakon o dadiljama pak daje mogućnost da obrtnica isključivo svojim samostalnim radom obavlja djelatnost kod roditelja. To ne samo da je u suprotnosti s pravilima struke, već dodatno poskupljuje skrb zbog ostalih davanja koja imaju obrtnici. Dadilja je ovdje u vrlo nepovoljnom položaju, osobito u periodu kada ne radi. Zakonskih rješenja naravno ima, ali za one koji su ih voljni saslušati i provesti, i zahtjevala bi sasvim drugačiju koncepciju zakonske regulative.

                Ovakav nered u zakonodavstvu i izvanistitucijonalnoj skrbi o djeci koriste i roditelji koji imaju nadprosječnu platežnu moć, te ni oni ne prijavljuju dadilju. Vrlo rijetko, prijavljuju ih ipak oni roditelji koji su i sami obrtnici, ali ne kao dadilje, već kao kućne pomoćnice – što one nisu.

 

                Žele li roditelji smjestiti dijete u malu grupu kod dadilje za sada u Hrvatskoj to još uvijek ne mogu u registriranim obrtima zbog predhodno opisanih problema oko neshvaćanja funkcioniranja ovog vida skrbi. Više od dvadesetak potencijalnih obrta širom Hrvatske pripremaju se za registraciju početkom 2014. Hoće li se to dogoditi ovisiti će o tome da li će mjerodavne institucije biti spremne razumjeti i sljediti pravila ove struke i specifičnosti ovog obrta. Krajem 2013. ukidaju se obiteljski centri, na kojima je donekle počivao Zakon o dadiljama (vođenje Imenika i Registra dadilja, te stručni nadzor), a taj dio ovlasti, rečeno nam je, trebale bi preuzeti socijalne službe koje su ionako pretrpane. Što te promjene znače za primjenu Zakona o dadiljama, da li će on biti pravno valjan i opstati u ovom obliku još ne znamo. Znamo da prijelazni period dadiljama istiće početkom travnja 2014., te da  ekonomska cijena te skrbi iznosi između 2000 i 2500 kn i da većina dadilja bez sufinanciranja neće moći opstati.

                Roditelji trebaju znati i inzistirati na svojim pravima koja proistiću, između ostalog, i iz Ustava i Konvencije o pravima djeteta.  Bez obzira koji vid skrbi odabrali za svoje dijete imaju pravo da im se ta skrb sufinancira dok rade. Zakon o dadiljama propisuje lokalnim samoupravama da „sudjeluju“ u sufinanciranju „djelatnosti dadilje“. No, važno je da roditelji svoja lokalna tijela podsjete da su im dužna omogućiti ista prava kao i ostalim građanima koji koriste usluge vrtića na njihovu području. Svi oni uplaćuju poreze i prireze i lokalne samouprave ne bi trebale raditi diskriminaciju među roditeljima.

                Moja je procjena da će se ovakva nesređena i nejasna situacija, kao i rad na crno, nastaviti dalje, sve dok zakonodavac i mjerodavno ministarstavo zaista ne budu istinski željeli riješiti situaciju na način da može funkcionirati u praksi, poštujući struku i prava roditelja. Osim ako nekome nije u cilju da ne funkcionira- a to sigurno nisu dadilje i roditelji. Na kraju, netko u ovoj zemlji ipak već desetljećima skrbi o tisućama djece koja nisu u vrtićima ili jaslicama. Površna rješenja nisu niti dobra niti dugotrajna.

 

                                                                             

                                                                       Autor:   Vesnica Rašić, BTeach.

                                                                                      Predsjednica HUD-a

Hrvatska udruga dadiljaHrvatska udruga dadilja